In memoriama za prof. Muljevica

VLADIMIR MULJEVI? (14. veljače 1913. ? 26. veljače 2007.) Gotovo sedam je desetljeća svojega bogatog i zanimljivog života profesor Vladimir Muljević ustrajno, predano i samozatajno pridonosio boljitku i promicanju elektrotehnike. Činio je to tiho i nenametljivo, baš onako kako nas je i napustio zadnjega ponedjeljka mjeseca veljače 2007. godine, samo dvanaest dana nakon 94. rođendana, kojega je, sabran i smiren, proslavio u krugu najbliže rodbine, prijatelja i djelatnika Zavoda za automatiku i računalno inženjerstvo Fakulteta elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu. Profesor Muljević rodio se u Zagrebu, gdje je završio gimnaziju i diplomirao za elektrostrojarskoga inženjera na zagrebačkom Tehničkom fakultetu 1939. godine. Za asistenta Strojarskoga laboratorija Tehničkoga fakulteta u Zagrebu izabran je 1941. Doktorirao je 1944. godine na bečkoj Tehničkoj visokoj školi (Technische Hochschule). Krajem 1944. prešao je u Direkciju telegrafa i telefona u Zagrebu, a od 1947. do 1949. bio je upravnik Gradskoga telefona u Zagrebu. Godine 1949. postao je asistentom u Zavodu za osnove elektrotehnike i električna mjerenja Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Za docenta je izabran 1952, za izvanrednoga profesora 1958, a za redovitoga profesora 1963. Predavao je na poslijediplomskim studijima Sveučilišta u Zagrebu i na Elektrotehničkom fakultetu u Splitu. Predavao je na Visokoj tehničkoj školi i Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu te na Elektrotehničkom fakultetu u Banjoj Luci, a kao gostujući profesor i na poznatim svjetskim sveučilištima (Rostock, Kairo, Florida). Bavio se eksperimentalnim radom na području električnih mjerenja, tehnike i mjerenja visokih vakuuma. Za brojnih studijskih putovanja i boravaka u inozemstvu proučavao je sustave automatizacije, signalizacije i računalne tehnike te informatike. Bio je mentorom u izradbi stotinjak diplomskih radova, tridesetak magistarskih radova i nekoliko disertacija. Objavio je oko 450 znanstvenih i stručnih radova iz automatizacije, stručne terminologije, povijesti tehnike, elektrotehnike i automata. Sastavio je, objavio ili uredio nekoliko rječnika iz područja mjerenja, automatske regulacije i automatizacije. Napisao je desetak udžbenika i sveučilišnih skripata. Sudjelovao na stotinjak domaćih i inozemnih znanstvenih i stručnih skupova. Održao je oko 150 znanstveno-popularnih predavanja i aktivno sudjelovao u brojnim aktivnostima različitih strukovnih udruga, osobito Matice hrvatske i Hrvatske zajednice tehničke kulture. Na Tehničkom je fakultetu osnovao Zavod za regulacionu i signalnu tehniku čijim je predstojnikom bio 28 godina. Od 1966. do 1968. bio je dekanom, a od 1968. do 1970. prodekanom Elektrotehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Jedan je od pokretača i osnivača Jugoslavenskog seminara za regulaciju, mjerenje i automatizaciju ? JUREMA (KOREMA) i toj je udruzi bio predsjednik desetak godina. Pokretač je i glavni urednik časopisa Automatizacija i Hrvatsko sveučilište, pokretač je i organizator Tehničke enciklopedije Leksikografskoga zavoda i član prvoga redakcijskoga odbora, jedan je od utemeljitelja Tehničkoga muzeja u Zagrebu, jedan je od pokretača i prvi predsjednik Zajednice diplomiranih inženjera Elektrotehničkog fakulteta u Zagrebu \Alma Matris Alumni Croatiae ETF Zagreb\ (AMAC-a). Predsjednik Hrvatskoga prirodoslovnog društva u Zagrebu bio je od 1975. do 1976. Bio je fellow member organizacije The Institute of Electrical and Electronisc Engineers, New York te počasni član Akademije tehničkih znanosti Hrvatske. Za vrlo plodan i uspješan rad primio je 50-ak priznanja i nagrada. Primio je počasni doktorat (Dr. h. c.) Universitäta Rostock (1985.), a Sveučilište u Zagrebu dodijelilo mu je naslov professor emeritus (1997). Dobitnik je Republičke nagrade \Fran Tućan\ za popularizaciju znanosti (1988), Nagrade za tehničke znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (1994), Državne nagrade tehničke kulture \Faust Vrančić\ za životno djelo (1996), Nagrade za životno djelo Hrvatske zajednice tehničke kulture (1998). Profesor je Muljević neumorno stvarao, upravo začudnom i zadivljujućom energijom. U zadnjim se desetljećima svojega života osobito bavio usustavljivanjem hrvatskoga elektrotehničkoga nazivlja i istraživanjem povijesti tehnike, poglavito elektrotehnike. Iako se hrvatsko elektrotehničko nazivlje usustavljuje od vremena Bogoslava Šuleka, preko Josipa Lončara i Vlatka Dapca, u današnje se doba kontinuirano i intenzivno leksikološki proučava i leksikografski opisuje. Prilično je razgranatoj i raznovrsnoj rječničkoj aktivnosti na području elektrotehnike, automatizacije i mjeriteljstva važan doprinos svojim Njemačko-hrvatskim elektrotehničkim rječnikom (1996) dao i profesor Muljević. Kao neumoran i marljiv leksikograf, skrban za hrvatsku riječ, profesor Muljević završio je i golemi projekt Hrvatsko-njemački rječnik elektrotehničkoga nazivlja (2001). Iz povijesti elektrotehnike tiskane dvije knjižice - Telegrafija i Elektrotehnika u kojima se kronološkim slijedom, jasno, sažeto i pregledno, prikazuju svi najvažniji događaji u razvitku tih dvaju prevažnih područja. Dobar je dio istraživanja povijesti tehničkih znanosti u Hrvata profesor Muljević posvetio i njezinim velikanima, poglavito Faustu Vrančiću i Nikoli Tesli, ali i onima koje poznaje tek uži krug stručne javnosti, poput Ivana Krstitelja Rabljanina i Josipa Jurina. O svakomu je od njih profesor Muljević dugo i pedantno prikupljao podatke i objavio ih kao znanstvenopopularne knjižice (Faust Vrančić, Nikola Tesla i Ivan Krstitelj Rabljanin) u nizu Mala tehnička knjižnica Hrvatske zajednice tehničke kulture, izuzev potonjega, Jurina, o kojemu je napisao poveću studiju. Svestrani je profesor Vladimir Muljević do zadnjega dana predano radio, uvijek nas zadivljujući zavidnom marljivošću i iznimnom energijom. Iako je poživio i doživio lijepe godine, svejedno se čini da je otišao nenadano. Zadržat ćemo ga u trajnom i dragom sjećanju.